Kad sami sebi nedostajamo, nedostaje sam sve.

Naslov ovog teksta je rečenica koju je veliki Gete, tada tek dvadesetpetogodišnjak, stavio u usta svog junaka Vertera u romanu ’’Stradanja mladog Vertera’’. Roman, koji je u to vreme, u XVIII veku doživeo nezapamćen uspeh i brojna izdanja i prevode na mnoge jezike, na prvi pogled predstavlja priču o nesrećnoj ljubavi sa tragičnim krajem. U današnje vreme mnogi ga smatraju didaktičkim u smislu da nas uči kako ne treba postupiti kad se zaljubimo, a nema izgleda da ostvarimo srećnu vezu, dok je u svoje vreme zapravo motivisao mlade da doslovno podražavaju Vertera u svemu, pa čak i u izboru kraja. Rečenica koju smo izabrali za naslov ovog osvrta, prošla je nezapaženo, pa će joj u ovom tekstu biti pridata pažnja koju smatramo da zaslužuje.

Roman ’’Jadi mladog Vertera’’ pisan je u epistolarnoj formi, što je bilo često u XVIII veku. Verter piše pisma svom prijatelju i iz njih saznajemo da se zaljubio u devojku koja je već bila verena i koja nije bila spremna da pogazi reč i započne vezu s Verterom. Njegova patnja sve vreme raste i u jednom trenutku javlja se ideja da je treba okončati samoubistvom, što on i sprovodi u delo.

Ono što nas u ovom trenutku interesuje jeste činjenica da se neke nesrećne ljubavi završe samoubistvom, a neke ne. Zašto je to tako? Zašto neki ljudi ne uspevaju da prevaziđu patnju i odustaju od života?

Mnogi ljudi prožive ceo svoj život kao glumci sa najsporednijom ulogom.

Verujemo da je ključ u rečenici citiranoj u naslovu. U prvoj polovini romana, pre nego što iko pomišlja na tragičan ishod, on piše svom prijatelju tu vanvremensku konstataciju. Šta to zapravo znači, kada to sami sebi nedostajemo? Mnogi ljudi prožive ceo svoj život kao glumci sa najsporednijom ulogom. Nikada ni ne pomisle da im je od samog početka namenjena isključivo uloga protagoniste. Nikom nije podaren život da bi ga živeo zbog drugih, stavljajući druge na prvo mesto. Naravno, pomagati drugima je važno, to je zajednička svrha svih nas, ali došli smo i sa svojim ličnim životnim svrhama i njihovo ostvarivanje nam je bilo osnovni plan i cilj. Da bismo ih ostvarili moramo preuzeti volan svog života i sami sebi dodeliti glavnu ulogu ukoliko nam je u početku života iz nekog razloga bila uskraćena. Neophodno je da budemo prisutni u svakom svom danu, da osvestimo šta nam prija, šta nas čini srećnim, čemu stremimo, koje se naše autentične želje i snovi i da svakog dana imamo vremena za sebe i učinimo sebi nešto prijatno i lepo. Ne smemo zavisiti od okruženja, od raspoloženja bliskih ljudi, moramo sami sebi biti sigurna luka i utočište i sami sebi izvor radosti i sreće. Tek tada ćemo imati volje i snage da živimo i samoubistvo neće biti opcija. Sigurno se nećemo zaljubiti tako da našu sreću u potpunosti stavimo u ruke osobi u koju smo zaljubljeni.

Da je Verter bio istinski prisutan u svom životu, da je pre svega bio srećan sam sa sobom, ostvarivanje ljubavi sa Lotom ne bi moglo da bude pitanje života ili smrti. Patio bi, ali se ne bi bojao da je količina patnje neizdrživa. Ne bi verovao da je Lota jedini izvor zadovoljstva i da bez nje nema čemu da se nada.

Bilo bi dobro da svakog od nas ovaj roman inspiriše da preispitamo svoj život, da lociramo sebe i procenimo stepen svoje zastupljenosti u sopstvenom životu. Svaka druga uloga osim glavne ne sme da bude prihvatljiva, jer onda čitava igra zvana život gubi svoj osnovni smisao.

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.