Šta znamo o ljubavi

Ljubav je naša suština, esencija od koje smo satkani. Naša duša je božanska po prirodi, iskra Boga, a on je bezuslovna ljubav. Ljubav je naše prirodno stanje. Svako odstupanje od ljubavi, i to bezuslovne, uzrokovano je ljudskim aspektom naše prirode, koji je namenski biran, da donese razvoj i učenja. Učimo kroz odricanje od ljubavi na raznim nivoima. Škola života je tako osmišljena. Ali u sklopu toga moguće su razne modifikacije. Stanje ljubavi je stanje ravnoteže. Ako želimo možemo naučiti kako da naši ispadi iz ravnoteže budu što manji i što ređi. Tada su životne lekcije lakše i brže ih savladavamo.

Da li su svi ljudi sposobni da vole? Teorijski da, praktično ne. Mnogi ljudi su doslovce osakaćeni nemogućnošću da vole. Uzroci toga su različiti i brojni. Mnogi ljudi nikada nisu iskusili ljubav, ne znaju šta znači voleti, ni kako voleti, nisu spoznali osećaj ljubavi. Svi smo mi kao duše sposobni za bezuslovnu ljubav, što znači da možemo da volimo sve ljude uprkos tome što znamo najdublje istine o njima. U stvarnom životu, međutim, takva ljubav se sreće veoma retko.

Porodica je naša najveća škola i samim tim članovi porodice su naši najveći učitelji.

Ima ljudi koji žive u zabludi da nekog vole bezuslovno. Možda jedna od najvećih zabluda čovečanstva jeste verovanje da roditelji bezuslovno vole svoju decu. Roditeljska ljubav prema deci prepuna je očekivanja i pravila i deca često odrastu verujući da je ljubav neophodno zaslužiti i to tako što ćemo se bespogovorno povinovati zahtevima autoriteta. Mnogim roditeljima sasvim je normalno da detetu kažu da ga vole najviše na svetu, a da ga nakon pola sata istuku zbog neke sitnice. Da li je moguće da takvo dete odraste bez verovanja da je ljubav bol? Da li je moguće da takvo dete ne pristane na nasilje u sopstvenom braku? Roditelji osećaju bezuslovni nagon da zaštite decu od spoljašnjih opasnosti, ali unutar porodice, na ’’bezbednom terenu’’ zapravo vrebaju prave i suštinske opasnosti. Ljubav dece prema roditeljima jeste bezuslovna. Deca su u stanju da neograničeno puta oproste, da neograničeno puta daju novu šansu, a sve to potpkrepljuju verom da su roditelji u pravu, da su ona kriva i zaslužuju svaki vid nasilja kojem su izložena, jer su roditelji bezgrešni i sveznajući bogovi.

Zadatak svih nas kao odraslih ljudi jeste da naučimo da je moguće osećati bezuslovnu ljubav, ali ne dozvoliti bilo kome da loše aspekte svoga bića pokazuje pred nama, da je moguće želeti nekome samo dobro, pomoći mu ako iskreno želi pomoć, ali ipak ne dozvoliti da učini da se mi osećamo loše na bilo koji način. Jedan od osnovnih preduslova za takvu vrstu ljubavi prema drugom, jeste potpuna i duboka ljubav prema sebi i prihvatanje sebe u potpunosti. Tada možemo da zračimo svetlost svuda oko sebe bez opasnosti da nam bilo čija tama umanji sjaj.

Ljubav postoji u različitim oblicima i dobro je znati za njih i razumeti ih. Kad govorimo o ljubavi, najčešće mislimo na partnersku ljubav, ali osim nje veoma su važne i ljubav prema sebi, prema porodici, prema prijateljima, prema zajednici i svemu što postoji, prema Bogu i suštinska bezuslovna ljubav.

Koncept Boga važan je i onima koji veruju u njega, i onima koji ne veruju. Važan je jer nas određuje. Utiče na formiranje raznih uverenja u podsvesti koja se reflektuju na aspekte naših života koji nemaju veze s Bogom. Mnogi ljudi, pod uticajem svojih religija, razvijaju s Bogom odnos koji je pun strahopoštovanja. Ljubav i strah su suprotnosti. Jedno isključuje drugo. Zato se u takvim ljudima stalno vodi unutrašnja borba koja je veoma destruktivna. Takvi ljudi predaju svoju slobodu umišljenim autoritetima i osuđuju sebe da provedu ceo život kao robovi straha. Kad ’’izgladimo’’ odnos s Bogom, koji nas voli bezuslovno i bezgranično, razume i prihvata bez potrebe da nas menja, iscelićemo mnoge aspekte svog života.

Kad osvestimo na koji način nas Bog ili Stvoritelj voli i prihvata, biće nam mnogo lakše da zavolimo sebe. Biće nam moguće da oprostimo sebi sve mane i nesavršenosti, a opraštanje i prihvatanje su preduslovi za ljubav. Za istinsku ljubav prema sebi neophodno je upoznati sebe. Moramo dobro ispitati kako se osećamo prema sebi i šta verujemo o sebi. Izmene koje unesemo na tom polju od presudnog su značaja za privlačenje partnera s kojim ćemo moći da budemo srećni. Kad govorimo o pravoj ljubavi obično mislimo na partnersku ljubav jer verujemo da ona može nadomestiti sve ostale vrste ljubavi. Težnja ipak treba da nam bude da svi oblici ljubavi budu zastupljeni, da svi odnosi budu kvalitetni i da doprinose našem osećaju sreće. U protivnom, može se desiti da na partnera svalimo prevelika očekivanja koja on niti može niti treba da ispuni i da upropastimo potencijalno uspešan i kvalitetan odnos. Trud oko partnerskog odnosa i fokusiranje na njega jesu važni, ali ne po cenu da zanemarimo ostale odnose, jer možemo postići kontraefekat.

Porodica je naša najveća škola i samim tim članovi porodice su naši najveći učitelji. Lekcije koje smo došli da od njih naučimo za našu dušu su u datoj etapi razvoja najdragocenije. Zato veoma pažljivo biramo članove porodice i odnose koje ćemo imati s njima. Ne prepuštamo ništa slučaju i svi članovi uspešno igraju svoje uloge, tačno onako kako smo se dogovorili i kako smo insistirali da nam obećaju. Iz naše zemaljske perspektive u to je veoma teško poverovati. Uvereni smo da je nemoguće dabi smo mi ili bilo ko drugi odabrali baš takve članove porodice, da je to sigurno bila loša sreća, jer da smo mogli da biramo izabrali bismo nešto mnogo bolje. Pa ipak, tako je. Veo amnezije koji dobijamo pri rođenju neophodan je deo scenografije da bismo se aktivno uživeli u uloge. Kad bismo znali da je to samo igra, samo film, samo jedan školski razred u nizu, verovatno ne bismo ulagali toliko truda i duša ne bi napredovala onoliko koliko je želela. Kad shvatimo da ipak svi rade ono što je iz šire perspektive za naše najveće dobro, uspećemo da osetimo čistu ljubav za njih u srcu. U duši ih već duboko i iskreno volimo. To nikako ne znači da treba da im dopustimo da nas maltretiraju i iskorišćavaju, treba da postavimo granice koje su neophodne da se dobro osećamo, ali ne treba ni da im zameramo, ljutimo se, budemo tužni, bar ne trajno i preduboko. Fokus treba da nam bude na lekcijama, jer oni uopšte ne moraju celog života da glume ulogu koja im je dodeljena. Kad naučimo lekciju koju smo želeli da naučimo, možemo ih osloboditi obećanja koje su nam dali i odnos može prerasti u jedan od najkvalitetnijih i najlepših.

Ljubav prema prijateljima, treba da bude iskrena i duboka, prožeta istinskom željom da našim prijateljima bude dobro, da budu srećni bez obzira na to kako se mi u datom trenutku osećamo. Ta ljubav treba da se proširi i na sve druge ljude, na sve životinje i biljke, na celu planetu Zemlju, sve svetove i ceo Univerzum. Ali to se ne može forsirati. Dolazi polako, ukorak sa našim razvojem i širenjem svesti i povećanjem kapaciteta za ljubav. Takvu ljubav nikako ne treba forsirati, ali dobro je da joj težimo. Ona će se razviti sama, spontano, kad otklonimo sve prepreke koje su učinile da poverujemo da smo odvojenih od drugih i od Boga.

Tags:
,
No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.